Prema najnovijim podacima, Hrvatska ima nešto manje od 4 milijuna stanovnika, a obrazovni sustav nudi raznolike mogućnosti za visoko obrazovanje. U 2024. godini, u Hrvatskoj je bilo oko 90.000 studenata, a broj diplomiranih studenata nastavlja rasti svake godine. Ipak, unatoč tom porastu, industrija osiguranja suočava se s ozbiljnim problemom, posebno u distribuciji osiguranja. Iako tržište osiguranja predstavlja jedan od temelja stabilnosti i razvoja gospodarstva, zanimanje za ovu granu ostaje daleko od privlačnog za zapošljavanje mladih ljudi.
Sektor osiguranja, koji je ključan za zdravlje i sigurnost društva, suočava se s ozbiljnim izazovom – nedostatkom kvalificiranih distributera. Osiguravajuće kuće se bore da popune pozicije distributera osiguranja, dok mnoge agencije koje se bave prodajom osiguravajućih proizvoda također imaju poteškoća u privlačenju novih zaposlenika.
Zašto mladi ljudi ne vide karijeru u distribuciji osiguravajućih usluga? Iako postoji niz fakulteta koji nude studije iz financija, ekonomije i prava, rijetko se može pronaći kolegij koji bi mladima konkretno predstavio posao distributera osiguranja. Prednosti ove industrije, poput fleksibilnosti u radu, visokog potencijala za zaradu i mogućnosti samostalnog poslovanja, nisu im jasno prikazane. Mladima se često čini da se osiguranje svodi samo na prodaju proizvoda, dok se pravi potencijal ove industrije ne prikazuje dovoljno u obrazovnim institucijama.
Jedan od problema je što osiguravajuće kuće zapošljavaju distributere na minimalac dok ne prođu potrebnu edukaciju. Današnja mladež rijetko pristaje na takav princip rada i nemaju strpljenja nakon fakulteta prolaziti dodatnu edukaciju i to uz minimalne plaće svaki mjesec. Treba napomenuti kako osiguravajuće kuće isplaćuju distributerima plaću iz uplaćenih premija, dok agencije imaju drugačiji poslovni model. One dobivaju ugovorenu proviziju od strane osiguravajućih kuća, a to je zapravo ugovoreni postotak od uplaćene premije. To je i jedan od razloga zašto je agencijama financijski teže zapošljavati nove distributere. Mnoge agencije nude honorarne poslove, što stvara izazove u pogledu motivacije i dugoročnog zadržavanja zaposlenika. Budući da većina agencija ne može osigurati početnu stabilnost kroz redovnu plaću, privlačenje mladih u ovu industriju postaje izuzetno teško.
Dodatni problem je i to što distributer osiguranja zaposlen u osiguravajućoj kući ne mora posjedovati licencu koju izdaje HANFA. Međutim, kada se taj distributer zaposli u agenciji, mora posjedovati licencu. Polaganje ispita za licencu nije besplatno. Košta 159,27 €! Možete li zamisliti studenta koji, osim što se priprema za svoje ispite, mora dodatno učiti Zakone i platiti značajan iznos kako bi se uopće mogao početi baviti osiguranjem? Pitamo se zašto osiguravajuće kuće i agencije nemaju jednake kriterije za sve distributere od samog početka? Ovo pitanje trebalo bi postaviti zakonodavcu (Ministarstvo financija) i predlagatelju (HANFA).
Važno je naglasiti da agencije mladima mogu pružiti priliku za profesionalni razvoj i dodatnu zaradu, kao i osigurati im dugoročnu karijeru ako se odluče za ovaj put.
Zašto studenti ne bi iskoristili priliku za dodatnu zaradu dok su još na studiju? Kroz honorarni rad, studenti mogu, osim financijskog doprinosa, steći dragocjeno iskustvo i započeti svoju karijeru. Zarada od honorarnog posla ide na tekući račun, a putem agencijskog modela, također se doprinosi mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, što mladima može pomoći da počnu razmišljati o svojoj financijskoj sigurnosti i mirovini već u ranoj fazi života. Kada govorimo o honoraru, za razliku od osiguravajućih kuća, u agencijama nema gornjih granica zarade! To je važno naglasiti.
Nažalost, sektor osiguranja suočava se s izazovom prepoznatljivosti svog potencijala među mladima. Programi podrške za zapošljavanje mladih, kao i pripravništva u industriji osiguranja, gotovo da ne postoje. “Moj vaučer” kao alat za zapošljavanje ne donosi željene rezultate, jer osiguranje i zastupanje osiguranja nisu viđeni kao grana budućnosti, a nijedan vaučer ne koristi ovom sektoru. I tu bi se nešto definitivno trebalo promijeniti.
Osiguravajuće kuće i agencije trebaju zatražiti podršku države kroz prilagodbu zakonskih okvira, konkretne subvencije i poticaje za mlade, porezne olakšice pri zapošljavanju, eventualne stipendije, plaćene prakse kao i bolje obrazovne platforme koje će im pomoći da prepoznaju potencijal ove industrije. Podrška ne bi trebala biti isključivo financijska nego i praktična, kroz pripremu studenata za stvarne izazove na tržištu rada dodjelom mentora. Bolje brendiranje industrije osiguranja definitivno je nešto na čemu bi trebalo poraditi. Ključ za postizanje takvog rezultata leži u promociji branše kroz fakultete tj. povezivanje s ekonomskim i pravnim studijima.
Na kraju, za uspjeh u industriji osiguranja ključno je stvoriti okruženje koje privlači mlade, nudi stabilnost i mogućnost napredovanja, a istovremeno nagrađuje trud i zalaganje.
Industrija osiguranja u Hrvatskoj ima veliki potencijal, ali se mora prilagoditi novim generacijama kako bi privukla mlade talente. Suradnja regulatora, fakulteta i industrije zapravo je formula opstanka i budućnosti ove branše.