Nedavno je jedan korisnik osiguranja imao problem s naplatom osigurnine iz ugovora o osiguranju rente (podaci poznati Uredništvu), kod kojega je ugovaratelj platio unaprijed cijelu premiju osiguranja, a problem je bio u stajalištu osiguratelja da ne postoji njegova obveza na bilo kakvu isplatu, jer je osiguranik izvršio samoubojstvo u prvoj godini trajanja ugovora o osiguranju života.
Rizik samoubojstva osiguranika isključen je iz osiguranja za slučaj smrti u svim zakonima. Samoubojstvo spada u kategoriju događaja koji su uzrokovani namjerno, a koji su uvijek isključeni iz osiguranja (v. definiciju osigurljivog interesa iz čl. 922., st. 1. Zakona o obveznim odnosima – ZOO). Naravno, sam pojam samoubojstva se tijekom vremena mijenja, što ovisi o razvoju znanosti i raščlambi samog čina samoubojstva glede faktora koji do njega dovode. Kažu da ocijeniti da li život vrijedi ili ne vrijedi truda življenja znači odgovoriti na centralno pitanje filozofije života. U osiguranju života pokriće rizika samoubojstva bio bi paradoks (Viret, B.,Il suicidio nel diritto dell' assicurazione sulla vita, Assicurazioni, Milano, br. 7-12/2001, s. 334.)
Samoubojstvo se definira kao akt čovjeka koji slobodnom voljom odlučuje lišiti se život (Viret, 334.). Iz te definicije vidljivo je da je namjera bitan element samoubojstva. Namjera je povezana sa sviješću i voljom da se samoubojstvo u praksi i izvrši. U francuskom pravu se do 3.prosinca 2001., dakle do stupanja na snagu Zakona broj 1135, čl. 5., tražila, pored namjere, i svjesnost osiguranika o samoubojstvu, sada je dostatna namjera (Couilbault, 228.)
Prema švicarskom pravu razlikuje se patološko samoubojstvo – a to je samoubojstvo kojega je osigurana osoba razumjela, bila svjesna, namjeravala i htjela počiniti (Viret,339.) i samoubojstvo kojemu nedostaje jedan od navedenih elemenata, i koje se tretira kao prirodna smrt, dakle, obvezuje osiguratelja na isplatu ugovorene svote.
Slično je i u njemačkom pravu. Prema par. 161., st. l. Zakona o ugovoru o osiguranju (VVG 2008.) iz osiguranja je isključeno samoubojstvo koje namjerno počini osiguranik, uračunljiv i odgovoran, tijekom trajanja prve tri godine ugovora o osiguranju. To samoubojstvo stari VVG je zvao Selbstmord . Prema par. 161., st. 2. VVG 2008. samoubojstvo počinjeno bez slobodne volje, u stanju neuračunljivosti, pod utjecajem psihičkih poremećaja i bolesnih psihičkih stanja, koje se zove Selbsttötung , jeste osiguran rizik. VVG 2008. dozvoljava strankama da rok od tri godine ugovorom mogu povećati. No, i kad osiguratelj nije u obvezi isplatiti osiguranu svotu, obvezan je isplatiti otkupnu vrijednost.
Ni uvjeti osiguranja naših osiguratelja uglavnom ne luče različite vrste samoubojstva. Kao pozitivnu pojavu može se ipak navesti Uvjete osiguranja Grawe osiguranja koji ne isključuju rizik samoubojstva, ako ga je osiguranik počinio u stanju umnog rastrojstva ili ako je ugovor o osiguranju bio na snazi godinu dana i više. Prema sadašnjem stanju samoubojstvo je rizik čijim se definiranjem kod nas u osiguranju malo tko bavi, iako je očigledno da je rizik vrlo kompleksan i da ga nije jednostavno definirati. Razvoj nauke pokazuje da ponekad otpada osnovni razlog isključenja iz osiguranja rizika samoubojstva – namjera. Namjera uključuje svijest i volju. Prema tome, samoubojstvo bi trebalo definirati kao namjerno okončanje vlastitog života, a samu namjeru tumačiti vrlo usko, u skladu s onim kako to čine njemački i švicarski zakonodavac. Uostalom, pokriće rizika samoubojstva u kasnijim godinama trajanja ugovora o osiguranju života je pravilo, koje očigledno vodi računa o tome da se samoubojstvo tijekom kasnijeg trajanja ugovora teško može tumačiti kao namjera vlastitog ubojstva radi stjecanja koristi nekoj osobi temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju života.
ZOO ne pravi razliku između raznih vrsta samoubojstva. Rizik samoubojstva, prema odredbi čl. 973. st. l. ZOO, isključen je ako se dogodi u prvoj godini trajanja osiguranja. U tom slučaju osiguratelj nema obveze prema korisniku osiguranja, jer je rizik samoubojstva isključen iz pokrića. No, prema st. 2. članka 973., ako se rizik samoubojstva dogodi u roku od tri godine od sklapanja ugovora o osiguranju, korisnik nema pravo na isplatu osigurane svote, ali ima pravo na isplatu matematičke pričuve ugovora o osiguranju (ugovorom o osiguranju može se ugovoriti i povoljnije rješenje, što naši osiguratelji uglavnom i ugovaraju).
Što je pak s osiguranjem rente, kod koje je premija plaćena u cijelosti, kod sklapanja ugovora o osiguranju rente, a samoubojstvo se dogodi u prvoj godini trajanja ugovora o osiguranju? Osiguranje rente je životno osiguranje kod kojega osiguratelj isplaćuje osigurninu u ugovorom utvrđenim vremenskim razmacima /mjesečno, tromjesečno, godišnje,i sl./(Jakaša Branko, Pravo osiguranja, Zagreb, Informator, 1972.). Korisnik može biti ugovaratelj rente ili neka druga osoba. Ako je osiguranje rente osiguranje života – onda se na ugovor o osiguranju rente primjenjuje i čl. 973., st. 1. i 2. : osiguratelj nije u obvezi isplatiti osigurninu ako se samoubojstvo dogodilo u prvoj godini trajanja ugovora, ali je dužan isplatiti matematičku pričuvu po tom ugovoru kod kojega je premija plaćena odjednom.