Zastarijevanje regresne tužbe Hrvatskog ureda za osiguranje prema osobi odgovornoj za štetu nanesenu uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti počinje teći prvog dana poslije dana kada je društvo za osiguranje kojemu je Hrvatski ured za osiguranje povjerio obradu i isplatu štete isplatilo naknadu štete oštećenoj osobi.
Među strankama nije sporno da je dana 23. listopada 2000. g. oko 18 sati u D. M. došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovao tuženik koji je upravljao neosiguranim traktorom marke „John Deere“, da je traktor vukao tanjuraču i kretao se … ulicom iz smjera V. u smjeru S. Đ., da je na tanjuraču naletio Š. B. koji je dolazio iz suprotnog smjera sa svojim osobnim automobilom reg. oznake …, da je C. o. d.d. Z. Poslovna jedinica O. s oštećenikom Š. B. dana 5. prosinca 2000. g. zaključila sporazum o visini štete kojim je utvrđeno da šteta iznosi 29.407,82 kn, da je oštećenik odgovoran u dijelu od 20% i da će se sukladno tome isplatiti iznos od 23.526,25 kn, da je C. o. d.d. F. O. 8. siječnja 2001. g. isplatila oštećeniku iznos od 23.526,25 kn, te da je tužitelj 13. ožujka 2001. g. u korist računa C. o. d.d. F. O. na ime isplaćene štete isplatio iznos od 25.878,87 kn (23.526,25 kn na ime isplaćene štete i 2.352,62 kn na ime obrađivačke pristojbe).
Međutim, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja i prihvatio tužbeni zahtjev.
Naime, odredbom članka 91. Zakona o osiguranju („NN“ broj 46/97, 116/99 i 11/02) propisano je da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, da obradu i isplatu takvih šteta Hrvatski ured za osiguranje može povjeriti svome članu, koji je obvezan štetu obraditi i isplatiti na teret Garancijskog fonda, te da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškove.
Prema pravnom shvaćanju pak zauzetom od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Jpzg-50/07-6 od 1. lipnja 2009. g., a vezano za različite odluke Županijskog suda u Splitu po presudi broj Gž-4706/05 od 15. ožujka 2007. g. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1623/06-2 od 8. lipnja 2006. g., zastarijevanje regresne tužbe Hrvatskog ureda za osiguranje prema osobi odgovornoj za štetu nanesenu uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti počinje teći prvog dana poslije dana kada je društvo za osiguranje kojemu je Hrvatski ured za osiguranje povjerio obradu i isplatu štete isplatilo naknadu štete oštećenoj osobi, a ako Hrvatski ured obradu i isplatu štete nije povjerio svojem članu, tada zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je Hrvatski ured isplatio naknadu štete.
Polazeći od izloženog i uzimajući u obzir da je C. o. d.d. F. O. kojoj je Hrvatski ured za osiguranje povjerio obradu i isplatu štete isplatila oštećeniku Š. B. štetu 8. siječnja 2001. g., a da je tužba u ovom predmetu podnešena 20. veljače 2006. g., to ovaj sud nalazi da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je protekao zastarni rok od 5 godina (članak 371. Zakona o obveznim odnosima „NN“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 112/99, 88/01).
Žs u Osijeku, Gž-784/2010 od 29- travnja 2010. godine.