Odgovornost Hrvatskog ureda za osiguranje za štetu nanesenu neosiguranim vozilom propisana je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju koji je stupio na snagu 27. veljače 1997.
U ovom sporu radi naknade štete zbog smrti supruga i oca tužitelja koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi od 19. veljače 1997. uporabom neosiguranog vozila, u reviziji je sporno je li prvotuženik prema kojem su u osnovi prihvaćeni tužbeni zahtjevi u obvezi naknaditi štetu.
Prema pravilima o vremenskom važenju zakona, za ocjenu spornog pravnog pitanja mjerodavne su odredbe Zakona o osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Štetni događaj zbio se 19. veljače 1997. i u to vrijeme bio je na snazi ZO iz 1994. Prema odredbi čl. 86. st. 1. tog Zakona naknadu štete nanesenu uporabom neosiguranog vozila u obvezi je naknaditi jedno od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.
Prvotuženik prema kojem je u osnovi prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete nije društvo za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, što znači da, argumentum a contrario iz odredbe čl. 86. st. 1. ZO iz 1994., nije u obvezi naknaditi štetu nastalu iz predmetne prometne nezgode.
ZID ZO kojim je, odredbom čl. 33. st. 1., izmijenjena odredba čl. 86. st. 1. ZO iz 1994. tako što je naknadu štetu nanesenu uporabom neosiguranog vozila u obvezi naknaditi Hrvatski ured za osiguranje, stupio je na snagu 27. veljače 1997., dakle, poslije nastanka štetnog događaja. Nastavno tome, ta se odredba (čl. 33. st. 1. ZID ZO odnosno izmijenjeni čl. 86. st. 1. ZO iz 1994) ne primjenjuje na konkretni slučaj.
Zbog ovih je razloga drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku međupresudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev prema prvotuženiku odbiti (čl. 395. st. 1. ZPP).
VSRH. Rev-1196/2007-2 od 5. prosinca 2007. godine.