Budući da HUO nije priznao policu osiguranja UNPROFOR-a predmetno vozilo UNPROFOR-a smatra se neosiguranim vozilom.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj teže ozlijeđen u prometnoj nezgodi 20. rujna 1994. na J. c. S. – Z. u predjelu Š., kada je došlo do sudara teretnog vozila reg. voz. … kojim je upravljao tužitelj i teretnog vozila UNPF … kojim je upravljao J. G. B., pripadnik španjolskog bataljuna UNPROFOR-a,
- da je vozilo UNPROFOR-a u trenutku prometne nezgode bilo osigurano preko španjolskog osiguravajućeg društva C. d. C. S. kojega u Republici Hrvatskoj zastupa C. o. d.d., Filijala S., a kod A. C. E. & C.I.S. D. sa sjedištem u P.,
- da II-tuženik Hrvatski ured za osigurane nije priznao policu osiguranja UNPROFOR-a za navedeno vozilo kao valjani dokument u smislu tada važeće odredbe čl. 90. st. 1. Zakona o osiguranju (“Narodne novine” br. 9/94 – dalje: ZOS),
- da se iz tog razloga navedeno vozilo UNPROFOR-a smatra neosiguranim motornim vozilom,
- da iz Konvencije u privilegijama i imunitetima UNNC-a od 14. veljače 1946. koju je prihvatila i I-tuženica, proizlazi da organizacija UNNC-a njezina imovina i potraživanja uživaju sudski imunitet te da zbog toga ne mogu biti pasivno legitimirani radi naknade štete koju su državljanima Republike Hrvatske počinile mirovne snage.
Ocijenivši tužbeni zahtjev prema II-tuženiku neosnovanim, drugostupanjski sud ga je odbio, a oba nižestupanjska suda su odbili tužbeni zahtjev prema I-tuženici. Odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno.
Budući da drugotuženik nije priznao policu osiguranja UNPROFOR-a predmetno vozilo UNPROFOR-a u smislu odredbe čl. 90. st. 1. ZOS ima se smatrati neosiguranim vozilom, zbog čega za naknadu štete nanesenu oštećenoj osobi upotrebnom takvog vozila u smislu odredbe čl. 94. a u vezi s odredbom čl. 86. ZOS-a odgovara jedno od osiguravajućih društava koja se bave automobilskom odgovornošću.
Naime, odredbom čl. 90. st. 1. ZOS-a propisano je da se međunarodnim ispravama i dokazima iz čl. 89. st. 1. toga Zakona smatraju oni dokumenti čiju valjanost priznaje Hrvatski ured za osiguranje, - a odredbom čl. 94. istog Zakona propisano je da za naknadu štete koja je nanesena uporabom vozila inozemne registracije koje nema valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od automobilske odgovornosti važe odredbe iz čl. 86. toga Zakona, a u smislu odredbe čl. 86. istoga Zakona oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. Drugotuženik – Hrvatski ured za osiguranje nije društvo za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, pa nije pasivno legitimiran za naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja.
Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev prema II-tuženiku.
Okolnost što je I-tuženica Republika Hrvatska stranka Konvencije o privilegijama i imunitetima UN-a od 14. veljače 1946. ne opravdava zaključak tužitelja da je I-tuženica odgovorna za štetu iz predmetnog štetnog događaja. Republika Hrvatska nije preuzimatelj obveza drugih potpisnika Sporazuma temeljem kojih su djelovale snage navedenih mirovnih snaga u Republici Hrvatskoj.
Time što je Sporazumom sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i Ujedinjenih Naroda (dalje u tekstu: UN) od 15. svibnja 1995. određeno da vozila UN nisu u obvezi registracije ili izdavanja dozvole od strane Vlade Republike Hrvatske pod uvjetom da imaju obvezno osiguranje, nije isključena primjena odredba čl. 94. u vezi s odredbom čl. 86. ZOS. Naime, tim Sporazumom samo je otklonjena obveza registracije tih vozila tj. izdavanja im dozvole od strane Vlade Republike Hrvatske, ali ne i obveze njihovog osiguranja, a koje je u ovom slučaju navedeno vozilo imalo zaključeno. No kako Hrvatski ured za osiguranje takvu ispravu o osiguranju nije priznao valjanom, navedeno vozilo ima status neosiguranog vozila.
Sporazum postignut između tijela državne vlasti Republike Hrvatske i provedbenih snaga UN glede ostvarivanja naknade štete državljana Republike Hrvatske izazvane vozilima UN nema obvezujuću snagu, pošto nije ratificiran od strane Sabora Republike Hrvatske, niti se njime može isključiti zakonsko pravo građana na ostvarivanje naknade im štete u skladu sa zakonom.
Osim toga, valja imati na umu da je predmetni štetni događaj nastao prije sklapanja Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Ujedinjenih Naroda od 15. svibnja 1995.
Kako ZOS a niti drugi propisi ne predviđaju odgovornost Republike Hrvatske za štetu nanesenu vozilima UNPROFOR-a u Republici Hrvatskoj, tužbeni zahtjev prema I-tuženici Republici Hrvatskoj nije osnovan.
VSRH, Rev-829/2007-2 od 14. veljače 2008. godine.