Regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku.
Predmet spora je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 46.794,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je iznos tužitelj isplatio trećoj osobi – oštećeniku na ime naknade štete prouzročene u štetnom događaju od 22. veljače 1995. skrivljenim postupanjem tuženika, kao njegovog osiguranika.
Sporno je je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja i to obveznog osiguranja u prometu, te da je tužitelj isplatio utuženi iznos oštećeniku 4. srpnja 2002.
Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu. Pri tome, smatrajući da tražbina tužitelja nije zastarjela, jer da je isplata izvršena 4. srpnja 2002., a tužitelj da je ustao tužbom na isplatu unutar zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94 i 112/99 - dalje: ZOO), otklonili su istaknuti prigovor zastare. Ujedno otklonili su i kao neosnovanu tvrdnju tuženika da početak tijeka zastare treba vezati na dan pravomoćnosti presude kaznenog suda kojom je tuženik kao štetnik proglašen krivim radi kaznenog djela biće kojeg predstavlja štetni događaj od 22. veljače 1995., a s kojim danom, nakon prekida, zastarijevanje ponovno počinje teći. Vezano na navedenu tvrdnju tuženika izrazili su pravno shvaćanje da predmet spora u ovoj pravnoj stvari nije potraživanje naknade štete, pa da nema mjesta primjeni odredaba čl. 376. i 377. ZOO.
Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje početka tijeka zastare i duljine roka zastare u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku, temeljenog na gubitku prava iz osiguranja. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju zauzeo shvaćanje, a shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi da nije podudarno s tim shvaćanjem.
Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a/ st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.
Odredbom čl. 371. ZOO, propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 380. st. 3. ZOO, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju, te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.
Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (npr. Rev-56/00 i Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje da počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pitanju.
Međutim, neovisno o pogrešnom pravnom shvaćanju izraženom u drugostupanjskoj presudi, revizija nije osnovana.
Tužitelj isplatio je sporni iznos oštećeniku 4. srpnja 2002., a tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio je dana 25. veljače 2004., dakle, unutar trogodišnjeg roka iz čl. 380. st. 3. ZOO, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo.
VSRH, Rev 1432-2010 od 4. travnja 2012. godine.