Simbolike ima: baš pred praznik rada javlja nam se jedan radnik s gradilišta zgrade u O. Po naglasku, vjerojatno netko iz nama susjednih zemalja, iz famozne kvote onih koji su dobili dozvolu boravka i rada u Republici Hrvatskoj. Kaže da je na gradilištu doživio nezgodu, jer je „pod građevinske skele bio loše postavljen pa sam propao i teško povrijedio nogu. Na bolovanju dva mjeseca….“. Od poslodavca je saznao da ima osiguranje od nesretnog slučaja, pa je zamolio da mu dadne policu osiguranja od nesretnog slučaja, kako bi slučaj prijavio osiguratelju. Zadržao je pravo tražiti naknadu štete po odgovornosti poslodavca, a što namjerava ostvarivati preko odvjetnika. Iznenadio se kad mu je poslodavac priopćio da mu neće dati policu osiguranja od nezgode, jer da je to osiguranje od nezgode platio on , poslodavac, a time je „želio pokriti svoju odgovornost za nezgode koje pretrpe radnici na gradilištu“, dakle, da je ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti, pa će mu iznos po polici nezgode odbiti od štete, koju će eventualno biti obvezan platiti po odgovornosti. Slučaj nas vraća u neka stara, pomalo već zaboravljena socijalistička vremena u kojima je pravna nauka dvojila o pravnoj prirodi ugovora o kolektivnom osiguranju radnika, kod kojih je premiju osiguranja plaćao poslodavac. Osiguranje od posljedica nezgode (nesretnog slučaja) spada u osiguranje osoba, a glavni rizik jeste zaštita oštećenoga u slučaju smrti ili povrede tjelesnog integriteta u vidu invaliditeta. Kod osiguranja osoba (život i nezgoda) ne vrijedi zabrana kumuliranja prava na naknadu štete po odgovornosti štetnika-poslodavca i prava na isplatu osigurnine po ugovoru o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, kod kojega je osiguranik radnik. Bez obzira tko je platio premiju po ugovoru o osiguranju od posljedica nezgode. Dakle, kumulacija ta dva prava je dozvoljena, a subrogacija osiguratelja ili poslodavca – zabranjena. Ovo načelo jasno ističe članak 972., st. 1. i 2. ZOO-a. Stavak 2. glasi: „Pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku, odnosno korisniku nezavisno od njegovog prava na osigurani iznos“. Pravni teoretičari smatraju da se kod osiguranja od posljedica nesretnog slučaja kod kojega je poslodavac platio premiju radi o ugovoru u korist treće osobe (radnik), pa ta osoba ima pravo na naknadu po ugovoru o osiguranju od nezgode, bez obzira tko je platio premiju.
Međutim, u st. 3. članka 972. ZOO predviđa i jednu iznimku od pravila iz st. 2.: Prema odredbi st. 3. pravilo o dozvoljenosti kumulacije prava iz ugovora o osiguranju od nezgode i prava na naknadu štete od odgovorne osobe ne postoji u slučaju „kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti“. No, iz općeg načela o dozvoli kumulacije prava na isplatu osigurnine po osiguranju od posljedica nezgode i prava na naknadu štete od odgovorne osobe (ovdje: poslodavac), teorija izvodi zaključak da je odredba iz st. 3. citiranog članka ZOO-a iznimka od tog općeg pravila, te da je kao iznimku treba uže tumačiti. Kako sam ZOO nije pojasnio odredbu st. 3. čl. 972., smatra se da ta iznimka dolazi do primjene samo ako je u ugovoru o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja izričito ugovoreno da (poslodavac) ugovor o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja sklapa kao ugovor o osiguranju od odgovornosti. Poneki poslodavci to u praksi i rade: u tom slučaju takvi ugovori obično pokrivaju rizik nezgode koji se dogodi samo za vrijeme radnog vremena i dolaska odnosno odlaska s posla. Dakle, odgovor na pitanje ima li naš pratitelj pravo na kumulaciju prava na isplatu osigurnine po ugovoru o osiguranju od nezgode i prava na naknadu štete od poslodavca – ovisi o tome da li je u ugovoru o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja (polici osiguranja, uvjetima ) izričito ugovoreno da se ugovor o osiguranju od nezgode sklapa kao ugovor o osiguranju odgovornosti poslodavca ili to nije slučaj.