Prema
odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obvezno osiguranje
od odgovornosti za štetu uzrokovanu trećim osobama mora imati
vlasnik/korisnik motornog vozila. No, motornim vozilom, u smislu toga
zakona, ne smatraju se vozila koja se kreću tračnicama.
Naš čitatelj Z.T. imao je uredno parkirano vozilo ispred zgrade u kojoj
stanuje. U nedavnoj nesreći teretnog vlaka u Rijeci, na ulasku u
stanicu Pećine, između ostalog, oštećeno je lakše ili teže i nekoliko
motornih vozila, među njima i vozilo našeg čitatelja.
Štetu je prijavio osiguratelju kod kojega ima obvezno osiguranje od
automobilske odgovornosti, koji je pregledao vozilo, popisao štetu i
zapisnički konstatirao što je sve oštećeno. Međutim, na šalteru mu je
rečeno da dokumentaciju preuzme i pošalje u HŽ, jer da naknadu štete ne
može tražiti od nikoga drugoga osim od HŽ-a, jer HŽ nije osiguran.
Čemu onda, pita se, garancijski fond koji plaća štete od neosiguranih
vozila i zašto se HŽ ne mora osigurati od odgovornosti koja „…sve više
postaje neodgovornost za učestale nesreće, koje ugrožavaju imovinu i
osobe…“, pita se naš čitatelj.
Nažalost, informacija koju je dobio od djelatnika osiguravajućeg
društva je točna: naknadu štete može tražiti samo od HŽ-a. Naime, prema
odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obvezno osiguranje
od odgovornosti za štetu uzrokovanu trećim osobama mora imati
vlasnik/korisnik motornog vozila. No, motornim vozilom – u smislu toga
zakona (čl. 3.st.1.t.10.) ne smatraju se vozila koja se kreću
tračnicama.
Dakle, HŽ ne mora sklapati ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete
koje trećim osobama uzrokuje uporabom lokomotiva, vagona i sl. S
obzirom da nema zakonske obveze sklapanja ugovora o osiguranju,
nepostojanje osiguranja HŽ-a ne može se smatrati neosiguranim vozilom
za koje bi bio odgovoran garancijski fond pri Hrvatskom uredu za
osiguranje.
Zašto je to tako? Za razloge izuzeća HŽ-a od obveze sklapanja ugovora o
osiguranju od odgovornosti trebalo bi pitati zakonodavca. No, i u
zemljama EU praksa je izuzimanje tračnih vozila iz obveze osiguranja od
odgovornosti, jer se smatra da vlasnik željezničkih postrojenja svojom
imovinom dovoljno snažno jamči naknadu štete eventualnim oštećenicima.
Sam postupak naknade u pravilu je propisan i oštećeni nemaju problema s
dobivanjem naknade za pretrpljene štete. Drugo je, međutim, pitanje
vrijede li ove pretpostavke i u slučaju HŽ-a, koji se bori s brojnim
poteškoćama. Vjerujemo da će naš čitatelj vrlo brzo doći do naknade
štete koju je pretrpio, i to u izvansudskom postupku kojega će
pokrenuti pred HŽ-om. No, iako neobičan – a zbog takvih osiguranje i
postoji – slučaj pokazuje koje sve opasnosti prijete čovjeku i
njegovoj imovini, konkretno vozilu, i koje su koristi kasko osiguranja,
kod kojega osiguratelj plaća štetu i onda se on spori s odgovornom
osobom, u ovom slučaju s HŽ-om.