Izvjesni g. B. u Splitu, kako čitamo i slušamo, nakon jednogodišnjeg natezanja s osigurateljem X., uzeo je pravdu (čitaj: kamione i buldoždere) u svoje ruke i zapriječio ulaz/izlaz u zgradu spomenutog osiguratelja. Razlog: nema konačnog rješenja za štetu koju je on, kako kaže, uredno osiguran, pretrpio u iznosu od 300.000,00 kuna. Iz novinskih napisa vidljivo je o čemu se radi: ugovor o osiguranju je uredno sklopljen; no, nakon sklapanja ugovora spomenuti B. doživljava nesreću i štetu; osiguratelj odbija isplatiti osigurninu, jer njegova obveza počinje u 24,00 istoga dana; dakle, nezgoda se dogodila prije početka osigurateljnog pokrića, a nakon sklopljenog ugovora o osiguranju. Osiguratelj je u pravu. Naime, u čl. 946., st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) lijepo stoji:
„Ako drukčije nije ugovoreno, ugovor o osiguranju proizvodi svoje učinke istekom dana koji je njime označen kao dan početka trajanja osiguranja...“.
Pravo, izgleda da je sve jasno. No, g. B. ne zna pravo, računao je da je sklopio ugovor, platio premiju i da mu od toga trena vrijedi osigurateljno pokriće. Tko mu je kriv – zakone moraju poznavati svi, opravdanja zbog neznanja nema. Dolazimo tako do one: maximum ius – maxima iniuria (grubo: držanje maksimalno propisa – znači maksimalnu nepravdu). Pravnici bi mogli još nadodati raznih rimskih doskočica kojima bi branili stajalište osiguratelja. No, te doskočice su valjale i vrijedile u pravno uređenoj državi, čiji je pravni sustav očito funkcionirao. Mnogi danas dovode pod znak pitanja da li je i u Republici Hrvatskoj to tako. Godinu dana čeka g. B. konačnu odluku. Godinu dana u životu (osobnom i gospodarskom) puno je i dugo vremena. Tko mu je kriv? Na to pitanje jednostavno je odgovoriti: Zakon, jer je odluka jasna. „Ako drukčije nije ugovoreno...“. Kvaka je baš u tome što kod sklapanja ugovora o osiguranju nije drugačije ugovoreno. Dakle, vrijedi ona odredba o početku osigurateljnog pokrića po navršetku 24,00 sati dana u koji je sklopljen ugovor i plaćena premija. Ima li ipak krivnje osiguratelja? Naravno da ima: pitanje je da li je osiguratelj (njegov zastupnik, agent) upozorio g. B. da mu osigurateljno pokriće počinje u 24,00 sati toga dana, i da li mu je ponudio mogućnost da ugovori da mu pokriće počinje ranije, odmah nakon uplate premije. Ako nije, savjest mu ne može biti čista. Nažalost, ovakvih slučajeva u praksi ima vrlo mnogo. Odredba ZOO je još od 1978.g. Zaštita potrošača tada bila je na niskoj razini, a ZOO je donesen i prvenstveno je štitio interese osiguratelja. Pametni Nijemci su u svom novom (2007.) Zakonu o ugovoru o osiguranju uveli vrlo strogu odredbu (par. 6. I 7.) o obvezi osiguratelja da prije sklapanja ugovora o svemu informira budućeg osiguranika i čak da ga savjetuje vezano za potrebu osigurateljnog pokrića. Izvršenje te svoje obveze osiguratelj mora i dokumentirati pismeno (zapisnik o informiranju i savjetovanju). Zamislite da je agent osiguratelja X lijepo ponudio g. B. početak osiguranja odmah po uplati premije, a ovaj to odbio, što bi sve bilo u dokumentu navedeno, sada ne bi bilo nikakvog spora ni kamionskih balvana pred ulazom (a prema jutrašnjim vijestima g. B. je spreman ponoviti zaprečivanje ulaza/izlaza). Dakle, veliki dio krivnje za nastalu situaciju je i na osiguratelju, bez obzira što je on formalno u pravu. U sukobu između prava (koje ide na ruku osiguratelju) i pravde (koja bi trebala ići na ruku osiguraniku) osiguratelj će zasigurno izabrati pravo. A onda su novi slučajevi kamionske – balvan revolucije zaista sigurni.